Svake četiri godine, veliki dio svjetske populacije ujedini se ispred malih ekrana kako bi ispratio fenomen poznat kao najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet. Tokom mjesec dana, euforična nogometna groznica zauzima mjesto na prijestolu u svakom kvartu, u svačijoj glavi, a Mundijal iz 2026. godine za građane Bosne i Hercegovine ostat će urezan sa jakim sentimentalnim sjećanjem na historijski uspjeh naše selekcije, ali i zbog činjenice da je u sportski spomenar dospjela politizacija.
Da je za Bosnu i Hercegovinu nogomet bio više od najvažnije sporedne stvari na svijetu najbolje su oslikavali fanatični prizori širom ulica. Trgovine sa sportskim rekvizitima bile su prazne. Supermarketi su duhom zračili na podršku. Automobili građana dobili su potpuno novi dizajn sa istaknutim nacionalnim i historijskim simbolima na haubi, retrovizorima, krovovima, prozorima koji su jedinstveno disali ponosom. Trgovi za vrijeme utakmice podsjećali su na ispunjenu kutiju šibica obojenu u plavo-žuto-bijelu nijansu koja je gorila jakom navijačkom podrškom na svaki ispravan pas, blok, odbranu golmana, i postignut gol.
Da nacionalni ponos nije ostao prisutan samo u granicama teritorije Bosne i Hercegovine, govori podatak o prisustvu navijača na utakmicama ove reprezentacije. Prema izvještajima Bosanskohercegovačkih medija na četiri odigrane utakmice prisustvovalo je sveukupno između 125 i 150 hiljada navijača Bosne i Hercegovine i dijaspore.
Zanimljivo da je američki medij New York Times izvještavao da je svaka reprezentacija koja igra na tlu Amerike – domaćin na terenu, implicirajući na veliki broj imigranata koji su rasprostranjeni širom Sjedinjenih Američkih Država. U izvještaju je prikazan djelić atmosfere bosanskohercegovačkih navijača iz grada St.Louis tokom praćenja utakmice protiv Qatara, a gdje se procjenjuje da živi više od 60 hiljada ljudi koji su imigirali iz Bosne i Hercegovine tokom agresije početkom 90-ih godina prošlog vijeka.
Ova prilika je pokazala da se uprkos prostornoj udaljenosti od 9 hiljada kilometara historijske veze i osjećaj pripadnosti jednoj naciji ne mogu prekinuti, te da nas ima mnogo pored toga što smo dobro raspoređeni.
KiSeljačka rekonstrukcija trga, i Vitez koji je postao zarobljenik birokratije
Džordž Orvel je jos 1945. godine u eseju ”Sportski duh” govorio o ratu bez pucanja ukazujući na umiješanost politike u sportske manifestacije. Više od 80 godina kasnije ovaj esej je relevantniji nego ikada, a jedna politička kontroverza odigrala se u Kiseljaku i Vitezu. Za razliku od drugih gradova i općina u Bosni i Hercegovini, u Kiseljaku i Vitezu nije bilo omogućeno praćenje utakmica na gradskom trgu. Razlozi su izazvali reakciju javnosti i medija pošto se u Kiseljaku vršila rekonstrukcija ”krova” zgrade Općine Kiseljak, te prema navodima načelnika Kiseljaka Mladena Mišurić-Ramljaka prostor na trgu rezervisan je za za radove i odlaganje materijala. U Vitezu je sav proces prebačen na birokratiju, i vječiti problem ”nepotpune dokumentacije” prilikom predavanja zahtjeva za održavanje javnog okupljanja.
Iako su mediji izvještavali o navodno izrečenim ”usmenim zabranama” i ”namjernom sabotiranju” organizovanja javnog gledanja utakmica reprezentacije na trgu u ova dva grada gdje većinsko stanovništvo čine Bosanskohercegovački Hrvati, vlasti su demantovale ove navode pozivajući se na diplomatsku retoriku.
Ne ulazeći dublje u političke i interpretacije zasnovane na emocijama, ostaje da konstatujemo kako je sport na ovim prostorima ostao produžena ruka političkih sukoba. Tako lopta na terenu manje liči na fudbalsku, a više na političku koja je obojena u boje društva sa tri konstitutivna naroda gdje realizacija svake odluke ovisi o volji i spremnosti na ujedinjenje prvenstveno političkih lidera, pa tek onda mještana jednog mjesta.
Legitimni historijski simboli u isti koš sa ustaškim
Za vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva među navijačima reprezetacije Bosne i Hercegovine uz službenu državu zastavu, često je bila istaknuta i zastava Republike Bosne i Hercegovine. Iako je ista potpuno legitimna jer je služila za oficijelnu zastavu u periodu od 1992. do 1998. godine pod kojom je Bosna i Hercegovina priznata u Ujedinjene nacije, obilježja ove zastave označena su kao ”provokativna” i bila su predmet provođenja represivnih mjera policije entiteta Republika Srpska nad građanina koji ističu ista.
Do sada isticanje ovakve zastave percipirano je kao narušavanje javnog reda i mira u entitetu Republika Srpska, a prije nekoliko dana usvojen je zakon na sjednici NSRS kojim se obilježja ovakve zastave kriminaliziraju.
Sa primjenom novog zakona koji bi ubrzao mogao biti predmet ustanovnosti na Ustavnom Sudu BiH, entitet Republika Srpska istakao je jasnu liniju razgraničenja između dva entiteta i naroda koja dijele ujedinjenu državu – Bosnu i Hercegovinu. Ovakav ozbiljan udar na slobodu izražavanja i odnos prema legitimnim historijskim simbolima još jednom u prvi plan stavlja mržnju, ljubomoru i političku instrumentalizaciju identiteta koji oblikuju jednu neprijateljsku atmosferu ispunjenu nacionalizmom, a koji se paradoksalno odvija unutar jedne države.
Time je još jednom produbljen odnos između dva entiteta čime je izgrađena nova barijera koja potkopava rješavanje kompleksnih političkih odnosa. Sportski spektakl je ni kriv ni dužan bio uzrok za pokretanje da nešto što je ranije u entitetu Republika Srpska predstavljalo upitan prekršaj, danas bude krivično djelo.
Zemlja sa dva imena koju ne mogu pronaći na karti
Stereotip o lošem poznavanju geografije među amerikancima možda je tačan, ali su interne šale medijskih reportera još uvijek upitne prilikom interpretacije izvan područja Amerike.
Reportersko javljanje novinarske Abigail Velez iz medijske kuće ABC 7 u kojem diskredituje Bosnu i Hercegovinu sa navodima da ne zna istu pronaći na karti žigosalo je profesionalne standarde novinarke koji su ocijenjeni kao medijski neprofesionali.
Američka medijska kulturu i spremnost na neslane šale uvijek je zauzimala posebno mjesto u izvještavanju, i ovakav komentar bio je zamišljen da posluži kao izgradnja momentuma koji će zapaliti najvatrenije navijače i ohrabriti ih pred utakmicu sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine , ali je efekat bio obrnut.
Uzimajući u obzir ispriku koju je Abigail putem platforme X uputila svim navijačima Bosne i Hercegovine jasno ukazuje da je ovakav pristup ostavio šire implikacije na profesionalne standarde medijske kuće.
Samo napumpavanje atmosfere sa riječima ”Spremite se Bosno, SAD će vas razbiti” nije sporno i uvredljivo, dok izjava ”Ne znam gdje je Bosna na karti i ne želi znati” ne može biti percipirana kao šala jer sugeriše da je jedna država toliko nevažna da nije vrijedna ni osnovne znatiželje. Uz sve navedeno ponosno isticanje vlastite neiformiranosti teško da može biti dobra referenca u biografiji osobe, posebno kada se uzme u obzir da profesija kojom se bavi počiva na informisanju.
Mundijal iz 2026. godine u Bosni i Hercegovini pamtit će se prije svega po historijskom uspjehu i osjećaju zajedništva koji je nadjačao svakodnevnicu. S druge strane isti događaj je pokazao koliko su odnosi unutar države zamršeni oko političkih podjela, osporavanja historijskih obilježja i podsticanja retorike koja proizvodi sukob. Ne tvrdim da je sport glavni uzrok političkih neslaganja i netrpeljivosti, već samo jedna od posljedica koja dovodi do prevelikog broja povoda za ispoljavanje mržnje.