Da li ste se nekada našli u supermarketu i nervozno brojali artikle u korpi osobe ispred vas na kasi na kojoj je jasno istaknut natpis ”do 10 artikala”, a osoba ispred ”bez trunke stida” ima 12 u korpi?
ili ste primijetili da je novi kolega na poslu zapratio na Instagramu sve uposlenike…osim vas?
Ili možda ljutito hodali tamo-amo po sobi mrmljajući pasivno-agresivne komentare jer je uposlenik korisničke podrške rekao da će neko od kolega danas izaći na teren da popravi kvar na internetu, a skoro je podne i još uvijek se niko ne pojavljuje?
Ako ste proživjeli nekada ovakvu ili sličnu banalnu situaciju onda čestitamo! Osvojili ste trofej poznat po imenu Seinfeldov kompleks.
To je nagrada za one situacije u životu kada potpune banalnosti poput ovih gore navedenih preuzmu kontrolu nad vašim umom, jer svijet djeluje kao zavjera apsurda koji su se urotili baš protiv vas, a pravi izazovi, problemi i obaveze postanu sekundarne. Poput sporednih misija u video igricama koje naprosto zbog gnjeva odlučimo da zapostavimo, možda na nekoliko minuta, a možda i neko duže vrijeme.
Bilo da kroz ovakve situacije prolazite teatralno sa hiperaktivnom energijom poput Kramera koji uleti u prostoriju, razradi situaciju i napusti istu bez ikakvog cilja, ili ste više u duhu George-a koji je uvijek na rubu nervnog sloma, ispunjen pasivno-agresivnom komunikacijom, sa stoprocentnom uvjerenošću da je baš on osoba protiv koje se urotio cijeli univerzum.
Možda se ponekad trudite da ostanete racionalni poput Elaine, ali vas jedna pogrešna rečenica u potpunosti destabilizuje. Ili kao Jerry pokušavate da sa strane svojim cinično-filozofskim pristupom promatrate i analizirate društvene fenomene, međutim izbacuje vas iz takta kada čujete da neko kada naručuje kafu kaže ekspreso.
Svi mi u sebi imamo Seinfelda, a koja projekcija lika će se pojaviti ovisi od raspoloženja tog dana, količine kofeina u krvi i reda u pošti.
Zašto su banalne situacije postale tako važan dio naših života?
Kada život ide prirodno dobro, bez većih odstupanja obično nam se javi sumnja da nešto nije u redu, i da je zapravo u pitanju samo zatišje pred buru prije nego situacija eskalira u takvom obliku da više nećemo moći uspostaviti kontrolu.
Upravo na taj način, u moru banalnosti naš mozak počinje da traži nesklad u svakodnevnim životnim situacijama kako bi se uvjerio da život nije ipak samo simulacija, nego zapravo autentična stvar.
Na primjer zamislite da upoznate idealnu osobu: atraktivnu, elegantnu, obrazovanu, puna razumijevanja, međutim, nešto banalno poput izgleda nožnih prstiju te osobe počinje vas iritirati u tolikoj mjeri da počinjete da sumnjate i propitujete cijeli odnos.
U osnovi tražimo mikro-nepravilnosti u stabilnom sistemu koji postaje sumnjiv i dosadan, jer nam je potreban mali disbalans, a ne balans, kao potvrda da ništa nije savršeno i da život teče svojim prirodnim tokom, baš kao što se likovi u Seinfeldu toliko fokusiraju na neke male detalje da razaraju funkcionalne odnose.
Liječiti Seinfeldov kompleks ili naučiti živjeti s tim?
Možemo pokušati raditi meditaciju, jogu, ići na terapije, čitati knjige o samopomoći, ali u dubini naših duša ostat ćemo vjerni opsesiji i svakodnevno živjeti epizode o ničemu. I dalje ćemo brojati artikle na brzoj kasi, zuriti ljudima u nožne prste, kontrolisati ko nas je danas otpratio sa Instagrama dok šizimo zbog toga, i primjećivati svaku nepravilnost koja će ostati prisutna u našim mislima.
Ali ovaj kompleks ne treba nužno posmatrati kao problem, već naučiti da ga prihvatimo, jer baš kao što je kazano na početku svi smo mi ponekad lik u Seinfeldu, neko epizodni, a neko glavni. I dok ne dođe naše vrijeme da pružimo ruku i rješavamo velike, svjetske probleme, možemo se zabaviti analizirajući one naše interne, male, pa ako budemo imali sreće jednog dana baš poput Larry David-a možda snimimo remake Seinfelda.
Na kraju krajeva, bitno je da znamo da nismo ludi, već smo samo malo…George.