Nakon medicinskog pregleda, i potvrde od ljekara da nije doživio potres mozga uslijed nokauta, Kris Moutinho dobio je ček od čelnika UFC organizacije na kojem se nalazio iznos od 14,000 dolara. Budući da nije osigurao pobjedu, bonus neće dobiti, a večerašnji honorar, koji će biti prepolovljen nakon plaćanja poreza, trenera i menadžera je sve što će mu ostati do naredne borbe. U ogorčenosti svoje nezavidne situacije, iz njegovih ranjenih usta čuju se riječi ”još jedna propuštena prilika”, svjestan da će na iduću šansu da zaradi novac za egzistenciju u najelitinijoj MMA organizaciji morati čekati barem nekoliko mjeseci.
Kris Moutinho nije samo jedan izoliran primjer na koji način UFC organizacija tretira svoje borce. Slična sudbina na istom događaju koji se održao 14. juna u Atlanti zadesila je i borce Cameron Smoothermana koji je inkasirao 14,000 dolara, i Rodolfo Bellata koji je zaradio 12,000 dolara. Sva tri borca nisu ostvarila pobjedu, što znači da je ovaj honorar sve što će dobiti za cjelokupne pripreme do naredne borbe.
UFC organizacija danas važi za najelitniju organizaciju u MMA svijetu. No uprkos što se radi o organizaciji koja ima najelitnije borce, zarada nije ni blizu elitna, naročito za one koji su ne tako davno osigurali svoje prve ugovore.
Iako se radi o organizaciji koja na godišnjem nivou ostvaruje prihode veće od milijardu dolara, ugovori za borce koji prvi put ulaze u saradnju sa ovom organizacijom su poražavajući. U praksi borci osiguravaju početni ugovor sa iznosom od 12,000 dolara po borbi uz potencijalni bonus od dodatnih 12,000 dolara ukoliko ostvare pobjedu. Čak i u najboljem mogućem ishodu borci mogu zaraditi do 24,000 dolara.
U realnosti, onaj borac koji izgubi osigurava samo 12,000 dolara, a ako matematički posložimo sve i oduzmemo troškove od tog zarađenog iznosa stvari stoje ovako. Uzmimo za primjer da je borba održana u Atlanti, u Američkoj saveznoj državi Georgiji. Na 12,000 dolara, borac će platiti porez od okvirno 3,000 dolara, plus troškovi za trening kamp, trenere i menadžera ( 10% svakome). Nakon svih odbitaka, borci ostaju sa iznosom od oko 5,000 do 6,000 dolara.
Uzimajući u obzir da taj iznos pokriva pripremnu fazu prije borbe, kao i period do naredne borbe koji uglavnom nije kraći od nekoliko mjeseci, plus da ne zaboravimo spomenuti iscrpljujuće skidanje kilaže kao i štetu koju borci pretrpe tokom borbe, iznos koji im pripada u vidu honorara nije nimalo impresivan, a čak sa sobom postavlja pitanja da li se uopšte i isplati.
No, sama plata nije najveći problem, ako uzmemo u obzir da UFC organizacija ima potpuni monopol nad borcima. Potpisivanjem ugovora borci gube autonomiju u odlučivanju kada će se boriti što često dovodi do toga da neki borci nemaju ugovorenu borbu po nekoliko mjeseci. Također, biranje protivnika nije realan scenario, što rezultira da novajlija dolazi na teren iskusnom borcu kojem je potreban povratak na pobjedničke staze. Uz sve to, borci nemaju pravo ni na vlastite sponzorske ugovore, tako da sav prihod od sponzora koji se žele reklamirati ide direktno UFC organizaciji.
Kome UFC daje bolje ugovore i gdje se istopila konkurencija?
Baš kao i drugim organizacijama, postoje određeni borci koji se ističu sa većim honorarima. Naravno, to ne znači da svako popularnije ime, pa čak i šampion zarađuje impresivnu cifru od nekoliko miliona, ili uopšteno milion.
Uzimimo za primjer prvaka velter kategorije Jack Della Madallenu koji je u posljednoj borbi na događaju UFC 315, za pobjedu i osvajanje titule zaradio nešto manje od 600,000 dolara. Poređenja radi Charles Oliveira koji je izgubio borbu prethodnog vikenda zaradio je 1,320,000 dolara prema informacijama dostupnim na portalu givemesport.com.
Vrednovanje boraca najčešće ovisi o njihovoj popularnosti, pa samim time što je neko veća ”internet senzacija” to mu je u pravilu veći honorar. UFC često svoje događaje ogleda i kroz broj prodanih pay-per-view paketa, a u tom slučaju najveće zvijezde pored standardnog honorara dobivaju i procenat od broja prodanih pay-per-viewa.
Na primjer, ako ste zvijezda poput Conora Mcgregora i slično, od svakog prodanog pay-per-viewa dobijate mrvice. Cijena jednog pay-per-view paketa košta 79,99 dolara, a borci ostvaruju 1 do 2 dolara po prodanom pay-per-view.
U praksi, to izgleda ovako:
0-500,000 prodanih PPV-a – 1,00 Dolar
500,000-750,000 prodanih PPV-a – 1,50 dolar
750,000+ prodanih PPV-a – 2,00 dolara
U konačnici, ako tokom jednog događaja borac proda 1,000,000 pay-per-view paketa ostvarit će dodatnu zaradu od 1,375,000 dolara, dok će UFC inkasirati blizu 80 miliona dolara bruto prihoda.
Važno je napomenuti da udio od prodanih PPV paketa dobivaju samo najveće zvijezde, što su to obično jedan ili dva borca na velikim događajima.
Kako konkurencija gotovo da ne postoji jer je istu UFC kupio i apsorbovao, organizacija je postala čuvar kapije MMA svijeta za slavu, novac, i nasljeđe. Međutim, put do samog vrha je vrlo isprepleten i zamršen tako da samo 3-5% boraca u ovoj organizaciji pripadaju ”masnoj eliti” koja zarađuje cifre sa sedam znamenaka.
Premda nešto od konkurencije još uvijek postoji poput PFL MMA organizacije, ONE championship i slično, iste nisu pokazale da mogu stati rame uz rame s UFC-om tako da ih čelnici najelitnije organizacije ne uzimaju kao veliku prijetnju. Također, organizacija MMA Global Fighting League, koja je trebala da ponudi puno bolje uslove i ugovore borcima i tako se nametne kao konkurencija UFC-u, raspala se i prije samog debija, što još jedan indikator koliko je izazovno parirati elitnom tržištu.
U takvom stanju, borci koji još uvijek nisu odbačeni od UFC organizacije, često biraju da rizikuju na putu do vrha, nego da se pridruže manje poznatnim organizacijama zbog većih honorara.
Kakvo je stanje u drugim borilačkim sportovima?
Za razliku od konkretno UFC organizacije, boks je drugačije strukturisan što osigurava autonomiju samim borcima. Dok su UFC borci vezani ugovorom, boksači su takozvani slobodni agenti, što im u osnovi omogućava sve one pogodnosti koje izostaju UFC borcima. Od prava da biraju s kim će se boriti, do odabira promotera i većeg udjela zarade od pay-per-viewa.
Poređenja radi, boksači Tyson Fury i Oleksandr Usyk su za revanš meč koji je održan krajem 2024. godine zaradili ukupno 190 miliona dolara, a honorar je raspoređen 55%-45% u koristi pobjednika – Oleksandra Usyka.
S druge strane, najveća zvijezda UFC-a Conor Mcgregor, ujedno je borac koji je do sada napravio najveću zaradu u ovoj organizaciji u iznosu od okvirno 20 miliona dolara (događaj UFC 257).
U komparaciji sa boksom, jasno je da honorari UFC boraca nisu ni blizu impresivni kao u svijetu boksa, bilo da se radi o najvećim zvijezdama ili samim početnicima. U ovom slučaju Conor Mcgregor je izuzetak, jer se radi o marketinškom fenomenu, tako da ostali elitni borci u UFC organizaciji nikada i ne dođu do granice od 10 miliona dolara zarade po borbi.
Bunt pojedinca u sistemu zamjenjivih lica
Kada je Franis Ngannou 2022. godine (tada prvak u teškoj kategoriji UFC-a) javno zatrazio povećanje honorara i veća prava boraca nije ga dočekalo pregovaranje – već opcija uzmi ili ostavi. Iako se radilo o tada jednom od najpopularnijih boraca pod okriljem ove organizacije, UFC nije imao namjeru da popusti sa svojom taktikom da, o visini honorara ne pregovaraju. Kako nisu htjeli da unište svoju dugo građenu reputaciju u kojoj su oni ti koji postavljaju uslove, kralj teške kategorije je figurativno rečeno obezglavljen. Ugovor sa Franisom nije produžen, a saradnja je bez većih oklijevanja prekinuta.
Franis Ngannou je svoju karijeru nastavio graditi kroz hibridnu kombinaciju boksa i MMA borbi u drugim organizacijama, a UFC je ovim potezom jasno potvrdio svima koji su bili spremni na bunt da neće pristati na ucjenu. Čak i tokom nedavne izjave borca iz lake kategorije Justin Gaethjea u kojoj navodi ”ukoliko ne dobijem borbu za pojas, planiram da se umirovim”, izvršni direktor i predsjednik UFC organizacije Dana White prokomentarisao je na način da ”ko god razmišlja da se umirovi, to treba i učiniti”, ističući jasno da borci ne određuju slijed događanja.
Dana White je skupa sa čelnicima UFC organizacije više puta bio na meti kritika zbog loših uvjeta boraca od strane svjetskih sportskih novinara, promotera i boraca iz drugih borilačkih sportova, ali uprkos svemu tome Dana je slao uvijek jednu poruku: ”Ukoliko vam se ne dopada?! Postoji jednostavno rješenje za ovaj problem. Osnujte svoju MMA organizaciju.”
Da je biti član najelitnije MMA organizacije teško ukazuju i javni iskazi boraca koji su više puta istaknuli da plaća od UFC borbi nije dovoljna za život. Neki od njih su Jared Cannonier, John Dodson, Impa Kasanganay, a i danas postoji veliki broj boraca koji su na rubu egzistencije, i koji očajnički traže ugovaranje nove borbe.
No, sve dok UFC ima potpunu kontrolu, baš kao sada, teško da bi se situacija mogla popraviti. U takvim okolnostima nameće se pitanje: koliko je isplativo prodati dušu vragu najelitnije MMA organizacije zbog riskantnog puta do statusa legende, u poređenju sa osiguravanjem egzistencije kroz druge borilačke organizacije? Jer prazan stomak sigurno boli više od izostanka sa zida legendi sporta.