U državi u kojoj se svaki mjesec pretvara u novu sobu escape room-a prosto je nemoguće da barem jednom tokom mjeseca ne osjetite glavobolju zbog pomisli na sveto trojstvo – zube, stanarinu i gorivo.
Kako god se okrenuli, taman da se i izvratite naopako ove tri stvari živjet će ”besplatno” u vašoj glavi. Problemi, za razliku od ljudi, ne moraju plaćati stanarinu, jer su oni davno osigurali svoj krov u moždanoj membrani svakog od nas. Ono što je osnovna životna potreba čovjeka danas će svakog od nas stajati barem polovicu mjesečne zarade.
Manjak izbalansiranosti u život uvijek je sa sobom povlačio ključne mudrolije iz naroda kao što su ”bolje džaba ležat nego džaba radit”, jer koliko uopšte vrijedi danas raditi kad mjesečna zarada ne može zaklopiti osnovne životne potrebe, i to ne zato što smo društvo dokoličara, već što ne postoji usklađenost između troškova života i plate.
No uprkos tome, biramo da radimo, barem zbog iskustva, čak i po cijenu da ne možemo s tim novcem izgurati do idućeg honorara. Nekako u dubini svoje duše, čovjek tješi sam sebe da će doći onih pet minuta i da strast uvijek treba biti ispred egzistencije. Pet minuta u kojim će mjesečna primanja biti dovoljna za sve osnovne ljudske potrebe kako bi mogli barem jedanput odvojiti pogon kreativnog od stresnog razmišljanja.
Jedna od životnih briga je svakako najam stana. Stanodavci danas, cijenu dižu po principu osjećam da je sada trenutak, inflacija je, sve skuplja i slično. Bez obzira što se radi o zgradi iz doba komunizma, za stan od 40 kvadrata stvorit ćete subjektivni doživljaj da živite u penthouse-u ako obratite pažnju na cijenu mjesečne kirije.
No, da ne bude sve crno, danas često dobijate uz najam stana i ekskluzivne pogodnosti, a poklonjenim pogledima se ne gleda u…oči? estetiku? pejzaž? nešto od toga mora da bude.
Pogled na susjednu zgradu na koju je friško nabačena fasada, pa zatim divlju deponiju, predivan špic od munare u centru grada udaljenu samo 8 kilometara – to su samo neke od pogodnosti koje stan nudi, uz to ako još dodamo novi linoleum, sivi frižider i dasku za wc školjku sreći neće biti kraja. Uprkos nefunkcionalnosti ostatka stana za zivot naprosto se osjećate kao da ste izvarali svog stanodavca za mjesečnu kiriju koja često premašuje polovinu primanja.
Čak i kad se odlučite da iznajmite jedan ovako ”luksuzan” stan možete da ga plaćate samo u slučaju da živite s partnerom, imate cimera, ili da vam roditelji šalju subvenciju svakog mjeseca. A onda kad sve troškove srežete barem za pola, javiće se osjećaj rasterećenja koji razmišlja o štednji, ali baš tad na scenu stupa esencijalna zlatna tekućina – gorivo.
Gorivo je poput reputacije jedne kompanije. Godinama je pažljivo gradite u ovom slučaju mjesecima pratite padove na globalnom tržištu nafte da bi dočekali pad cijene od 0,03 pfeninga. No, samo jedan mali poremećaj u odnosu mijenja sve iz korijena. Sedmice, mjeseci i godine truda da izgradite nešto nestaje u trenutku i sada idemo ponovo ispočetka.
Tako u principu funkcioniše stanje sa cijenama goriva na benzinskim pumpama. Čak i kada je cijena na tržištu u padu postoji velika mogućnost da će do poskupljena doći jer baš neposredno prije toga, benzinske pumpe naručuju tri puta veću količinu nafte po ”staroj, većoj” cijeni.
I kada shvatite da za jedan rezervoar treba izdvojiti oko 10% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koji će vam potrajati u vrh glave dvije sedmice, ideja o kupovini polovnog bicikla možda i nije tako loša. Barem dok se akcize na gorivo ne ukinu, što će se dogoditi kada budemo imali funkcionalnu vlast – pa sad zaključite, a metro, tramvaj i voz kao ekonomičniji vid prijevoza baš i nema svako.
Uz sve probleme i poremećaje cijena na tržištu, na red dolazi često i oralni gost koji je najmanje poželjan. Budući da plaćamo zdravstvenu zaštitu gdje tretman kod stomatologa vizualno podsjeća na klaonicu, a ne na ordnaciju s razlogom odlažemo svaki odlazak ukoliko nije ispraćen upalom.
Čak i tad pokušavamo da sami popravimo stvari pa pijemo razne tablete, jedemo ljute feferone, stavljamo obloge od rakije i testiramo sve alternativne metode liječenja kako bi otupili bol.
No, prije ili kasnije moramo otići da popravimo stvari, jer ako sistem ne možemo popraviti, barem ćemo zadržati pravo da to učinimo sa našim zubima. Pošto lista za popravak zuba u javnom zdravstvu nema kraj, preostaje samo da zub jednostavno uklonimo, jer ako je sistem uklonio zdrav razum kod ljudi, šta je jedan zub u poređenju na to?
NAPOMENA: Toplo preporučujemo vađenje zuba bez anestezije, jer ako se odlučite za opciju sa anestezijom u javnom zdravstvu istu morate sami kupiti, a neće uopšte djelovati.
Baš zbog toga, ali i zato što ne želimo da glumimo u novom nastavku filma ”bit će krvi” (eng. There Will Be Blood) plaćamo privatne stomatologe. Na kraju krajeva bolje da nas zaboli po džepu, nego u ustima, a vjerovatno ćemo sačuvati, kakav takav, ali naš, pravi zub, jer prazan bankovni račun niko ne vidi, dok će prazna usta svi primijetiti.
Iz ove escape room igre u kojoj svi učestvujemo nema izlaza. Ključ ne postoji, mapa je izgubljena, tragovi za izlazak su izbrisani. Postoje samo paklena vrata – trojka, koja će nas nastaviti lupati svakog mjeseca, ovisno o stanju, i našoj sreći. Tako sljedeći put kad vam poslodavac uplati pripadajući mjesečni honorar i sjetite se da je već rezervisan za pomenuto sveto trojstvo – ne očajavajte. Sjetite se samo koliko je teško osmisliti ove igre onima koji nam ovakve uvjete preživljavanja serviraju. Neka to bude još jedan veliki izazov na kojem nećemo posustati u inat onima koji žele da na ovoj razini zaglavimo zauvijek, jer mi hoćemo da pređemo ovu igricu po svaku cijenu i budemo konačno u plusu, pa makar to bilo s jednim zubom manje, praznim rezervoarom i s tuđim krovom nad glavom.