”Da li iko od ovdje prisutnih misli da bi Iran trebao imati nuklearno oružje, bilo ko?…
Rat će biti gotov ubrzo nakon srednjomandatnih izbora. Oni (Iran) drže se za slamku, nadajući se da ćemo izgubiti izbore, kako bi mogli da se dogovore sa glupim, slabim demokratama da imaju nuklearno oružje, ali mi to nećemo dopustiti”,ovim riječima Trump je ponovio ključni argument da opravda rat sa Iranom tokom govora na političkom skupu u Dallasu.
U početku Trump je predstavio rat kao kratku operaciju koja će trajati najviše šest sedmica. Danas, obećanih šest sedmica pretvoreno je u šest mjeseci iscrpljujućeg ekonomskog rata za sve – Ameriku, Iran, i ostatak svijeta. Za to vrijeme globalna kriza energenata nije štedjela nikoga. Barel nafte ponovo je premašio 100 dolara. Ključne rute za isporuku nafte svakodnevno nailaze na opstrukcije Irana i njegovih saveznika, a građani iz svih dijelova svijeta nose sve veće ekonomske posljedice. Sve je ovo posljedica istrajanosti američke administracije da Iranu jednom za sva vremena uskrati resurse za proizvodnju nuklearnog oružja, a ta istrajanost se pretvara u vječni rat praznih obećanja.
Dok građani Amerike i ostatak svijeta plaćaju rekordne cijene goriva, Trump uporno ponavlja će cijene nafte značajno pasti čim rat bude gotov, te da je rat sa Iranom mala cijena koju svijet plaća u odnosu na sigurnost koju će dobiti.
Ovo uokvirivanje traži strpljenje i žrtvovanje da globalnu krizu energenata sagledamo kroz širi kontekst u kojem vrijedi prihvatiti trenutnu cijenu krize zarad univerzalne sigurnosti koja nije zagarantirana. Isto tako niko ne mora biti stručnjak globalnog tržišta nafte da donese zaključak da jednom kada sukob bude gotov cijene nafte će biti postepeno normalizovane. Međutim, šta ako ovaj rat nema kraj, barem ne u skorijoj budućnosti?
Vjerovatnoća da će rat sa Iranom završiti ubrzo nakon srednjomandatnih izbora nije nešto što možemo uzeti za sigurno, baš kao ni prethodna obećanja koja su se pokazala kao sredstvo za kupovinu vremena, i održavanja tržišta u kakvoj-takvoj kontroli.
Kako se bliže srednjomandatni izbori Trump i njegova administracija imaju više problema ”kod kuće”, a strah od gubitka izbora pogodan je za plasiranje političkog spinovanja za domaće birače. Ogromni troškovi života uticali su na popularnost predsjednika i njegove administracije što sugeriše i anketa u kojoj samo 31% amerikanaca odobrava Trumpovu strategiju rata sa Iranom.
Uz prebacivanje odgovornosti na Teheran koji se prema navodima Trumpa nalazi pred kapitulacijom zbog ekonomskog kolapsa i izdržava do okončanja izbora ne djeluju pretjerano uvjerljivo, i više služi kao manipulacija mišljenjem gdje se demokratska stranka pokušava inkriminirati kao podobna za popuštanje Iranu u planovima za izradu nuklearnog oružja.
U momentu dok je Trump okupiran lobiranjem birača i obećanjima poput da će ukoliko Republikanci pobijede svaki punoljetni Amerikanac dobiti po 5000 dolara u dividendama, Iran i njegovi saveznici uspostavljaju kontrolu u dvije ključne rute za isporuku nafte.
Uprkos snažnom ekonomskom pritisku Iran ne pokazuje znakove očaja, a nova destabilizacija tržišta nafte omogućila im je trenutno povoljnije pregovaračku poziciju ka diplomatskom pristupu u pronalasku dogovora sa arapskim zemljama perzijskog zaljeva oko pravila plovne rute u Hormuškom moreuzu. Ukoliko bi došlo do dogovora, to bi predstavljalo promjenu u strategiji arapskih zemalja perzijskog zaljeva koje bi kroz diplomatiju gradile sigurnije regionalne odnose. Time bi se oslanjanje na prisustvo americkih vojnih baza kao dokaz sigurnost redefinisalo. Arapske zemlje perzijskog zaljeva svoj centar pažnje mogle bi usmjeriti na izgradnju regionalnog odbrambenog partnerstva. Takav oblik partnerstva mogao bi poslužiti kao dopuna vec prisutnoj američkoj vojnoj sigurnosti, a koja je tokom u proteklih šest mjeseci pokazala da ne može funkcionisati kao apsolutna.
Kako za Trumpovu administraciju povratak memorandumu o razumijevanju i pregovorima sa Iranom više nije opcija, tako je teško predvidjeti da li uopšte postoji izlazna strategija koja Trumpa neće natjerati da proguta sva obećanja koja je dao.
U ovom trenutku izglednije djeluje da će Trump nastaviti provoditi dosadašnju strategiju koja će imati jake posljedice na globalnu ekonomiju. U slučaju da republikanci izgube srednjomandatne izbore, rješavanje sukoba bit će dodatno zakomplikovano, a što u neku ruku neće biti više samo problem Trumpove administracije.
Također, famozno željezno pravilo u kojem stranka predsjednika gotovo uvijek gubi na srednjomandatnim izborima u Americi (čak u 18 od 20 situacija) ne ide mu prilog, pa je tako držanje za slamku u moru praznih obećanja čak primjereniji opis za njega, a ne za trenutnu politiku Irana.