Razgovor poslodavca i kandidata na intervju za posao:…
Poslodavac: ”Vaše kvalifikacije i nedavno stečena stručna sprema ispunjavaju sve uvjete za zaposlenje u našoj kompaniji. Imate li radnog iskustva?”
Kandidat: ”Nažalost, nisam nigdje stekao iskustvo vezano za stručno zvanje visokog obrazovanja.”
Poslodavac: ”Pa nadam se da ćete steći bogato radno iskustvo u našoj kompaniji, primljeni ste.”
Zvuči kao san, zar ne? Možda zato što upravo ovakva konverzacija može biti samo dio snova, svakog mladog, novopečenog – visokoobrazovanog čovjeka koji se nakon nekoliko godina intenzivne posvećenosti studiranju određene nauke priprema za ulazak na radno tržište kako bi otpočeo putovanje u nepoznato dugo četiri decencije. Naš fiktivni junak zvat će se Ismet. Ismet posjeduje ambiciju, motivaciju, predznanje, posvećenost, želju i spremnost na žrtvovanje, gutanje teških riječi, beskonačan broj prekovremnih smjena, dostupnost u svakom trenutku. Ukratko sve je tu, osim jedne stvari – radnog iskustva koje je, eliminatorni faktor da bi uopšte danas bio izabran u takozvani uži krug kandidata za radno mjesto.
Kako jedan čovjek, poput Ismeta može da se izbori sa opće frustrirajućom situacijom bez izlaza i bude ono što tek treba da postane? Svoju vrijednost može dokazati ali u igri koja nalaže pravilima da je mladost nedostatak, a iskustvo prednost.
Ako krenemo od same srži problema nije sporno koliko Ismet zna, već šta zadovljava očekivanja poslodavaca od studenata koji dolaze ravno sa fakulteta.
Nedavna izjava predsjednice udruženja psolodavaca Zenica Senaide Turkić da su penzioneri budućnost, s obzirom na ono što poslodavci dobijaju od studenata nakon završenog fakulteta ukazuje da je sistem rada spreman radije zadržati staro gvožđe nego kovati nove adute.
Sa ovakvim pristupom poslodavaca na tržištu rada studiranje čini apsurdnim, a diploma fakulteta se percipira na način da se student u ovoj slučaju Ismet, pojavljivao četiri godine na jednom mjestu, obavljao niz zadataka relativno dobro i na vrijeme, pa u slučaju da poslodavac odluči zaposleti nekoga ravno iz učionice fakulteta to mu daje malu vjerovatnoću da će takva osoba redovito dolaziti na posao, i da neće uništiti korporativnu reputaciju prvog radnog dana.
Ako tržište rada ostane dosljedno svojoj ideji da budućnost gradi na penzionerima ubrzo će se narodna pesimistična izjava ”da od fakulteta nema hljeba” obistinit i postati surova realnost.
Dok će poslodavci živjeti u frustraciji nezadovoljni izborom radnika, mladi će tonuti u nihilizam pun preispitivanja životnih odluka. U začaranom krugu između ove dvije strane koje ne mogu da pronađu zajednički jezik kretat će se neumorno pitanje zašto je tržište rada u konstatnoj žurbi da programi plaćene prakse sa mentorstvom, pripravničkog staža i ulaganja u inovacije i obuku više da skoro i ne postoje u kompanijama?
Novoobrazovani ljudi često nailaze na čudnu logiku oglasa za posao u kojem se traži dvije, tri ili pet godina radnog iskustva, a prilika da ga steknu gotovo da ne postoji. U ovoj igri iskustvo je uslov bez kojeg se ne može, samo je problem što ga rijetko ko pruža novajlijama.
Za nekoga bez iskustva ko traži posao u struci oglasi za posao danas proizvode jedan mali rolerkoster emocija. Kada vide oglas – plaše se, a u istom trenutku uzbuđeni su, jer je možda upravo došlo njihovih pet minuta. Kada otvore isti, sa ubrzanim lupanjem srca od sreće i pročitaju očekivanja poslodavaca shvataju da sreća ima kraj, i to vrlo brzo.
Još jedna lažna uzbuna, još jedna tako visoka stepenica, za koju u ovim okolnostima ne postoji način da se savlada. U tom trenutku neki će ostati optimistični da će se naći već nešto za njih, baš kao i mnogo drugi slični našem Ismetu koji tragaju za istom srećom.
I potpuno je u redu ostati optimističan, i nadati se da će neko prepoznati vrijednost mlade radne snage, ali je pitanje koliko dugo takvi ljudi mogu ostati optimistični?
Koliko dugo će trebati prije nego što osjete jutarnju mučninu od pomisli da će još jedan dan provesti u kući u beskonačnom traganju za angažmanom? Koliko dugo će biti potrebno da sa prezirom počnu gledati diplomu fakulteta u vitrini i budu primorani da rade poslove zbog kojih će svakog jutra prilikom odlaska na radno mjesto govoriti ”da li sam se školovao tolike godine da bi radio ovaj posao”?
Sigurno im neće trebati dugo, jer egzistencija nema mnogo strpljenja. Na grbači roditelja se ne može živjeti cijeli život, a glad ne pregovara. Dok sistem rada i dalje bude očajavao kako je sve manje radne snage koja umije nešto i da radi, mnogi visokoobrazovani građani poput Ismeta, moraju potražiti svoju sreću i osiguravati svoje egzistencijalne potrebe na poslovima, koji ironično, nemaju veze sa njihovim obrazovanjem. Drugi će napustiti vlastitu domovinu uzdišući što su morali ugušiti strast prema poslu za koji nikad nisu dobili priliku da rade.