”Otežani uslovi rada u prozivodnji, povećanje potražnje zbog izuzetno hladne zime, veće cijene nabavke, rast plata radnicima, cijena energenata, marži, posljedice loših vremenskih uslova tokom cijele godine koji su znatno oslabili urod mnogih osnovnih životnih proizvoda, slaba dostupnost sirovina zbog posljedica rata, zabrana i tako dalje” – Sve su ovo igovori koji nam se serviraju dnevno kako bi se opravdala sve češća, brutalnija poskupljenja osnovnih životnih potreba kojima nema kraja.
Od početka pandemije pa do dan danas ništa se nije promijenilo. Poskupljenja su postala uobičajna priča svakodnevnice, dok se promijenio samo vokabular na tržištu koji je postao raznovrsniji i uvježbaniji za medijske nastupe.
Stanje tržišta koje više nije privremeni izuzetak nego trajni proces koji sve više teži beskonačnosti budi nelagodu u želucu svakog dana. Ono što definitivno neće biti beskonačno su plići džepovi i novčanici građana u kojima je sve više praznih pregrada, a sve manje prostora za ono najosnovnije – grijanje i hranu.
Dok je voda još uvijek pristupačna, kako na česmi, tako u marketima, i na izvorima koji još uvijek nemaju naplatnu rampu, grijanje, naročito za one koji koriste pelet kao energent postaje ponovo luksuz na koji rijetko ko može odgovoriti bez odhukivanja.
Hrana kao nešto što je među potrebama problem koji ne poznaje godišnje doba ostaje problem koji se javlja svaki put kad uočimo nove cijene, ali to smo vremenom normalizovali sa mentalitetom da se ne mora baš svaki dan jesti obilno i kvalitetno.
Na sve promjene odnosno poremećaje na tržištu ostajemo nijemi, sa mimičkim izrazom nevjerice na licu, širom iskolačenih očiju i otvorenih usta – kao da slušamo predavanje Sokrata u najboljim danima. Samo što naše tijelo nije ispunjeno osjećajem oduševljenja, već ogorčenja na tehniku umijeća prodavanja poskupljenja na koju apsolutno niko ne reaguje.
Država šuti jer državni službenici nemaju problem s cijenama. Za razliku od svakodnevnih građana, državni službenici ne osjećaju pritisak inflacije kroz svakodnevnu borbu sa troškovima zbog čega izostaju mjere ograničenja rasta cijena. Ekonomski analitičari i uposlenici udruženja za zaštitu potrošača ukazuju na divljanje koje nije opravdano, ali uprkos takvim tvrdnjama, kompanije se ne daju zastrašiti, pa neumoljivo brane svoje odluke da iskoriste priliku ekonomske nestabilnosti za maksimiziranje profita.
Medijski prostor koji je nekada služio kao mjesto gdje se problem predstavlja sve češće se koristi kao prilika da se poskupljenje proizvoda promoviše i najavi, aludirajući da je poskupljenje potpuno očekivano i već dugo odlagano što predstavlja normalizaciju ovakve retorike u javnom diskursu.
Takvim nastupom više nije upitno da li će doći do poskupljenja, već je samo pitanje u kom trenutku godine će se isto aktivirati. I ove godine pored poremećaja cijena energenata poput struje, grijanja, očekuje nas i već najavljeno poskupljenje crvenog mesa. Jaja, mlijeko, hljeb, voće, povrće i ostali proizvodi koji su uvijek bili posmatrani kao esencijali jedne kuće još uvijek nisu stigli na repertoar proizvođača, ali je neminovno da će se i oni do kraja godine ponovo aktivirati.
Na kraju, povratak na čovjeka koji svoju cijenu nikada ne diže, ali postojanje znatno skuplje plaća iz godine u godinu. Dok svakodnevno sebe pita zašto se toliko objašnjava poskupljenje ako je isto nužno, u drugim ispreplitanim mislima već razmišlja o strategiji dobrog planiranja i preciznog računanja jer zna da će mu te dvije tehnike biti itekako korisne pošto ni glodanje zidova više nije jeftina opcija.